Rak prostate

Što je karcinom ili rak prostate?

Rak prostate je zloćudni (maligni) tumor koji potječe od stanica prostate. Tumor prostate najčešće raste polako i dugi niz godina ostaje ograničen na žlijezdu. Tijekom tog vremena, stvara malo ili nimalo simptoma i/ili vanjskih znakova. Neki agresivniji tipovi raka prostate rastu i šire se ipak brže od drugih i mogu uzrokovati značajno skraćivanje očekivanog trajanja života u muškaraca.

Mjera agresivnosti raka prostate je „Gleason score“ , koji se izračunava na temelju patološke analize biopsijom uzetih uzoraka tkiva prostate.

Kako rak prostate u svom rastu napreduje, povećava se mogućnost njegovog širenja izvan prostate u okolna tkiva. Rak se može širiti i u udaljene organe i organske sustave što se zove metastaziranje ili stvaranje presadnica. Najčešća mjesta metastaza raka prostate su kosti, pluća i jetra.
Simptomi i znakovi raka prostate zapravo su više povezani sa širenjem bolesti u udaljene organe, nego s promjenama u samoj prostati.

Rak prostate je po učestalosti 2. najčešći zloćudni tumor u Hrvatskoj (dijeli 2. mjesto s rakom debelog crijeva i rektuma). Pojavnost raka prostate nije zabilježena prije 40. godine života. Nakon 50. g. života incidencija naglo raste, a pik pojavnosti je dob od 70 do 74 godine gdje se bilježi preko 400 novo dijagnosticiranih slučajeva raka prostate na godinu. Prema zadnjim procjenama u Hrvatskoj je nakon određenog razdoblja pada, smrtnosti od raka prostate u ponovnom porastu!!!!

Točan uzrok raka prostate nije poznat. Smatra se da nije u vezi s benignom hiperplazijom prostate (BHP). Rizični čimbenici za karcinom prostate su poodmakla dob, genetika (nasljedna sklonost), hormonalni utjecaji, te čimbenici iz okoliša kao što toksini, kemikalije i industrijski proizvodi.

Činjenica je da se oko 80 % slučajeva raka prostate dijagnosticira kod muškaraca starijih od 65 godina. Genetska predispozicija igra važnu ulogu u riziku od razvoja raka prostate. Rak prostate u više članovima obitelji može povećati rizik koji je i dva do tri puta veći od rizika za ljude bez obiteljske povijesti bolesti. Ranija dob dijagnoze (<60 godina) u prvom stupnju rodbinskih odnosa (otac ili brat), također, barem dvostruko povećava rizik od razvoja bolesti u krvnih srodnika.

Testosteron, muški spolni hormon koji stvaraju testisi, izravno potiče rast i normalnih stanica tkiva prostate i stanica raka prostate. Važna implikacija te činjenice jest da medicinski postupci za smanjenje razine testosterona mogu biti, i najčešće jesu, učinkoviti u inhibiciji rasta raka prostate.

Ima dokaza i da spolno prenosive infekcije predstavljaju čimbenik rizika za razvoj raka prostate. Muškarci s poviješću spolno prenosivih bolesti imaju 1,4 puta veću vjerojatnost za razvoj raka prostate u usporedbi s muškarcima bez ove povijesti.

Iako su još uvijek nedovoljno dokazani, ekološki čimbenici, kao što su pušenje i prehrana bogata zasićenim mastima čini se da povećavaju rizik od raka prostate. Također, prema nekim procjenama, debljina dovodi do povećanog rizika za nastanak većih i agresivnih tipova raka prostate što rezultira lošijim ishodom liječenja. Razne štetne tvari i toksini iz okoliša ili iz industrijskih izvora također mogu promicati razvoj raka prostate, ali ovaj rizični čimbenik još nije jasno definiran. Zemljopisni položaj, čini se, da također igra ulogu u razvoju raka prostate. Kod muškaraca koji žive u skandinavskim i sjevernoameričkim zemljama rizik od raka prostate je veći u usporedbi s onima koji žive u azijskim zemljama.

Ne postoji dokazana povezanost između učestalosti seksualnih odnosa i rizika za razvoj raka prostate.

Simptomi i znaci raka prostate

U ranim fazama rak prostate često ne izaziva nikakve simptome tijekom mnogo godina. Često se kao prva nenormalnost pojavi povišena vrijednost PSA u krvi (PSA= prostata specifični antigen) ili tvrda kvržica u prostati tijekom tzv. digitorektalnog pregleda. Prostata se anatomski nalazi neposredno ispred rektuma pa uvlačenje prsta u završno crijevo i pipanje prostate kroz stijenku crijeva daje odgovor koliko je prostata velika, kakve je strukture i konzistencije, postoji li razlika između desnog i lijevog režnja i kakva je granica između tih režnjeva.

Rijetko, kod uznapredovalije bolesti, rak može pritiskati na mokraćnu cijev. Kao rezultat toga, protok mokraće se smanjuje i mokrenje postaje teže. Pacijenti također mogu imati pečenje kod mokrenja ili krv u mokraći. Daljnjim rastom raka može doći do potpune blokade protoka mokraće što rezultira boli i proširenjem mokraćnog mjehura. Ovi simptomi sami po sebi, međutim, ne potvrđuju prisutnost raka prostate. Većina ovih simptoma može se pojaviti u muškaraca s nemalignim (benignim) povećanjem prostate (najčešći oblik povećanja prostate). Međutim, pojava ovih simptoma zahtijeva evaluaciju od strane liječnika.

U kasnijim fazama rak prostate se može širiti lokalno u okolno tkivo ili limfne čvorove u blizini, odnosno u limfne čvorove zdjelice. Rak prostate također se može širiti i dalje (metastazirati) u druge dijelove tijela.
Simptomi metastatske bolesti uključuju umor, slabost i mršavljenje.

Liječnik tijekom rektalnog pregleda ponekad može otkriti lokalno širenje raka prostate u okolna tkiva. U tom slučaju prostata je nejasno ograničena, tvrda i nepomična ( fiksirana).

Rak prostate obično metastazira prvo u donji dio kralježnice ili kosti zdjelice što dovodi do pojave bolove u leđima ili zdjelici. Rak prostate može se proširiti na jetru i pluća. Metastaze na jetri mogu uzrokovati bol u trbuhu i žuticu u rijetkim slučajevima. Metastaze u plućima mogu uzrokovati bol u prsima i kašalj. Naravno, svi ovi simptomi mogu izostati bez obzira šro je bolest proširena u okolne i udaljene organe.

Testovi probira za rak prostate?

Probirni ili „screening“ testovi su oni koji primijenjeni u redovitim razmacima mogu otkriti bolest u ranoj fazi. Normalan rezultat testa pretpostavlja da bolest nije prisutna. Ako je test nenormalan, postavlja se sumnja da je bolest prisutna i dalje se rade testovi koji tu sumnju trebaju ili potvrditi ili opovrgnuti. Na rak prostate obično se posumnja zbog abnormalnosti jednog ili oba od dva testa koji se koriste za otkrivanje raka prostate. Testovi probira za rak prostate su digitalni rektalni pregled od strane liječnika i krvni test kojim se mjeri razina prostata specifičnog antigena ili skraćeno PSA.

Tijekom digitorektalnog pregleda, liječnik s navučenim rukavicama uvlači kažiprst u rektum i pipa prostatu. Bilo kakva nepravilnost, kvržica ili otvrdoće koje se osjeti na površini žlijezde predstavlja sumnju na rak prostate. Preporučljivo je digitorektalni pregled raditi u svih muškaraca starijih od 40 godina.

PSA test je jednostavan, ponovljiv, i relativno točan krvni test. Koristi se za otkrivanje proteina (prostata specifičnog antigena), koji se otpušta iz prostate u krv. Razina PSA kod muškaraca oboljelih od raka prostate obično je veća od 4 ng/ml. Vrlo velika prostata, infekcije i upale su drugi mogući razlozi povećanja PSA. Iako nesavršen, ovaj test je jako vrijedan kao test za rak prostate i preporučuje se raditi kod muškaraca u dobi od 40 i više godina. Muškarci s visokim rizikom za razvoj raka prostate, zbog obiteljske povijesti ili visoke početne vrijednosti PSA u krvi, trebali bi ove testove provoditi barem jedanput na godinu počevši od 40. godine života.

Iako ne postoji gornja dobna granica za prekid provedbe probirnih testova, većina liječnika se slaže da ne treba testirati asimptomatske muškarce starije od 75 godina.

Vrijednost PSA u krvi od 4 nanograma po mililitru krvi općenito se smatra normalnom. Trend je obavljanje biopsije prostate u svih muškaraca s PSA vrijednosti višom od 2,5 ng / ml, kako bi se rak prostate otkrio u ranoj, i nadamo se, potpuno izlječivoj fazi. Što je veća PSA vrijednost, veća je vjerojatnost dijagnoze raka prostate. Razina PSA teži povećanju kad rak napreduje od u prostati lokalizirane bolesti do bolesti koja se širi lokalno ili na udaljene organe. Vrlo visoke vrijednosti, kao što su 30 ili 40, najčešće su uzrokovane rakom prostate.

Lažno pozitivno visoke vrijednosti PSA testa?

Lažno pozitivna povišenja PSA su ona povišenja PSA koja su uzrokovana nekim drugim bolestima i stanjima prostate, a ne rakom. Na primjer, benigna hiperplazija prostate (BPH), infekcija ili upala prostate (prostatitis), rektalni pregled ili ejakulacija 48 sati prije testiranja. Lažno pozitivna povišenja vrijednosti PSA obično su između 4 i 10 ng/ml, ali mogu biti i jako visoke vrijednosti, npr. 25 ili 30. U tom slučaju, međutim, treba biti jako oprezan u interpretaciji, jer u podlozi, ipak, može biti rak prostate.

Sposobnost PSA testa za otkrivanje raka prostate ( to se zove osjetljivost testa) je visoka. Razlog tome je činjenica da većina pacijenata uz rak prostate imaju granične ili abnormalno povišene vrijednosti PSA. Sposobnost testa da isključi druge dijagnoze (to se zove specifičnost testa), međutim, je niža zbog ostalih stanja koja mogu uzrokovati lažno pozitivno povišenje vrijednosti PSA.

Postoji nekoliko poboljšanja testu PSA u krvi. Svrha ovih poboljšanja je pomoći liječnicima da bolje procijene granične ili povišene vrijednosti PSA. Cilj je preciznije utvrditi kad je u podlozi karcinom prostate, a kada je riječ o lažno pozitivnim povišenjima razine PSA u krvi uslijed nekih drugih bolesti prostate.

Jedno poboljšanje zove se PSA omjer. Ovaj omjer određuje se dijeljenjem iznosa PSA koja cirkulira slobodno u krvi sa iznosom PSA koja je povezana s proteinima u krvotoku. Istraživanja su pokazala da PSA koji cirkulira slobodno u krvi ima tendenciju biti povezan s benignom hiperplazijom prostate (BHP), dok PSA koji je vezan za proteine u krvotoku, ima tendenciju biti povezan s rakom prostate. Tako visoki omjer PSA sugerira lažno pozitivno povišenje PSA i ne ide u prilog dijagnoze raka prostate. Nasuprot tome, visoka vrijednost PSA s niskim PSA omjerom ide u prilog dijagnoze raka prostate.

Liječnici mogu koristiti i dobno-specifični PSA, osobito za procjenu granične vrijednosti.
Kod dobno-specifične PSA, normalne vrijednosti su prilagođene za dob pacijenta:

• 0 – 2,5 za muškarce u 40-im godinama;
• 0 – 3,5 u 50-im godinama;
• 0 – 4,5 u 60-im godinama;
• 0-6,5 za muškarce 70 i više godina.
  Dakle, kao primjer, PSA vrijednost od 4 ng/ml će se smatrati graničnom za muškarce u 30-im i 40-im godinama, ali bi mogla biti normalna za muškarce u 50-im, 60-im, i 70-im godinama.

Drugo poboljšanje PSA testa zove se PSA brzina ili nagib. Brzina se izračunava kao stopa po kojoj se PSA mijenja s ponovljenim testiranjima tijekom vremena. Što je brži porast PSA, to je vjerojatnije da je rak prostate prisutan. Manje brzi porast PSA, manja je vjerojatnost da je u podlozi karcinom prostate.

Gen 3 za rak prostate (PCA3) je novi, genski test koji se provedi na uzorku urina. PCA3 je vrlo specifičan za postavljanje dijagnoze raka prostate. Za razliku od PSA, PCA3 nije podložan uvjetima kao što su benigno povećanje ili upala prostate. PCA3 test urina može pružiti dodatne informacije uz PSA test i tako pomoći pri odlučivanju treba li ili ne učiniti biopsiju prostate.

Kako se dijagnosticira i stupnjuje rak prostate?

Rak prostate se dijagnosticira na temelju rezultata biopsije prostate. Ako je nalaz digito-rektalnog pregleda nenormalan ili je nenormalan nalaz testa PSA u krvi, postavlja se sumnja na rak prostate i obično se preporučuje biopsija prostate. Biopsija se izvodi kroz završno debelo crijevo ili rektum (transrektalno) pod kontrolom ultrazvuka. Mali komadi tkiva prostate dobiju se uz pomoć posebno konstruirane duge igle.

TRUS ( Transrektalna Ultrasonografski vođena biopsija) je trenutno standardna metoda za dijagnosticiranje raka prostate. Danas većina stručnjaka zagovara uzimanje najmanje 10-12 uzoraka ili komada prostate čime se povećava šansa za otkrivanje raka i osigurava bolji uvid u opseg i strukturu različitih područja prostate. Uzorci se uzimaju s baze, vrha, sredinom žlijezde te sa svake strane žlijezde. Veći broj uzoraka osobito je važno uzeti iz jako povećane prostate.

Patolog, liječnik specijalist koji analizira uzorake tkiva pod mikroskopom, ispituje komadiće prostate pod mikroskopom kako bi utvrdio vrstu raka, ako je prisutan, i opseg zahvaćenosti prostate tumorom. Također, on može procijeniti koje područje prostate je zahvaćeno tumorom. Još jedna vrlo važna informacija koju očekujemo od patologa jest koji je stupanj agresivnosti stanica raka prostate, tzv. (Gleason score). Ova procjena stupnja agresivnosti stanica daje informacije i o tome kolika je vjerojatna brzina budućeg rasta tumora što ima vrlo važne implikacije na plan liječenja i šanse za izlječenje nakon tretmana. Gleason score 6 ukazuje na niski stupanj tumora „low-grade“ (manje agresivnu bolest), a Gleason score od 8-10 pokazuje visoki gradus tumora (visoki stupanj agresivnosti raka) .

Stadijevanje raka prostate?

Stadijevanje raka odnosi se na utvrđivanje opsega bolesti, odnosno utvrđivanje je li se bolest proširila izvan organa u kojem je nastala i, ako jest, u koje organe i u kojoj mjeri. Nakon postavljanja dijagnoze raka koji je verificiran biopsijom, potrebno je provesti dodatne dijagnostičke testove kako bi se utvrdio stadij bolesti.

Scintigrafijom kostiju ( snimanje kostiju uz pomoć radionuklida koji se ubrizgan u krv nakuplja u kostima) može se utvrditi postojanje bolesti u kostima. Mjesta nakupljanja radionuklida sumnjiva su na tumorko širenje. Ovaj test se obično provodi kod muškaraca s karcinomom prostate koji imaju bol u kostima ili lomove kostiju ili koji imaju nalaz biopsije i visoke vrijednost PSA (> 10-20 ng / ml) koji upućuju na uznapredovalu ili agresivniju bolest.

Rendgenska snimka pluća koristiti se za otkrivanje presadnica u pluća.
Ultrazvučni pregled trbuha koristiti se za otkrivanje mokraćne blokade na razini bubrega te za procjenu mokraćnog mjehura i opstrukcije mokraćnih kanala zbog povećanja prostate. Analizira se debljina stjenke mokraćnog mjehura kao i količina urina preostalog u mjehuru nakon pokušaja mokrenja.

Osim toga, CT i MR mogu utvrditi je li se rak proširio na susjedna tkiva ili organe poput mokraćnog mjehura ili rektuma ili na druge dijelove tijela kao što su jetra ili pluća. Novija metoda snimanja tijela „PET scan“ ponekad može pomoći da se otkriju skrivene lokacije raka koji se proširio na različita područja tijela.

Cistoskopija se obično izvodi u odabranim situacijama. Tanka, fleksibilna cijevi s malom kamerom na vrhu uvodi se kroz mokraćnu cijev (uretru) do mokraćnog mjehura. Kamera prenosi slika na monitor pri čemu se gleda je li se rak proširio na uretru i mokraćni mjehur, a istodobno se može pod kontrolom oka učiniti i biopsija ih organa.

Faze raka prostate su kategorizirane na sljedeći način:

• Faza I (ili A): rak se ne može detektirati digitorektalnim pregledom, a nema dokaza da se proširio izvan prostate. Ovakav nalaz slučajno se nađe nakon operacije povećane prostate.
• Faza II (ili B): Tumor je veći nego u fazi I i može se napipati kod digitorektalnog pregleda. Nema dokaza da se rak proširio izvan prostate. Ovakav nalaz obično se utvrdi biopsijom prostate kad muškaraca s povišenom razinom PSA.
• Faza III (ili C): rak je probio kapsulu prostate,
• Faza IV (ili D): rak se proširio na limfne čvorove ili druge organe.

Većina liječnika trenutno za stadijevanje raka prostate koriste TNM klasifikaciju iz 2002 g. Ova klasifikacija temelji se na kombinaciji tri kriterija: veličina i opseg primarnog tumora (T), zahvaćenost limfnih čvorova rakom (N), te prisutnost ili odsutnost presadnica ili metastaza raka u udaljene organe (M).

Evaluacija primarnog tumora (“T”)

• TX: primarni tumor nije detektiran.
• T0: tumor se ne može dokazati.
• T1: Tumor je prisutan, ali se ne može otkriti klinički ili slikovno.
  • T1a: Tumor je slučajno pronađen u manje od 5% tkiva prostate nakon resekcije iz drugih razloga.
  • T1b: Tumor je slučajno pronađen u više od 5% tkiva resecirane prostate.
  • T1c: tumor je nađen biopsijom širokom iglom koja je učinjena zbog povišene razine PSA u serumu.
• T2: Tumor se može napipati digitorektalnim pregledom, ali se nije proširio izvan prostate.
  • T2a: Tumor se nalazi u polovici ili manje od polovice jednog od dva režnja prostate.
  • T2b: Tumor se nalazi u više od polovice jednog režnja prostate.
  • T2c: Tumor se nalazi u oba režnja prostate.
• T3: Tumor se proširio kroz kapsulu prostate (ako je u kapsuli prostate, to je još uvijek T2).
  • T3a: Tumor se proširio kroz kapsulu na jednoj ili na obje strane.
  • T3b: tumor je zahvatio jedan ili oba sjemena mjehurića.
• T4: tumor se proširio na druge obližnje strukture.

Procjena regionalnih limfnih čvorova (“N”)

• NX: regionalni limfni čvorovi nisu procijenjeni.
• N0: Regionalni limfni čvorovi nisu zahvaćeni tumorom.
• N1: Regionalne limfni čvorovi su zahvaćeni tumorom.

Procjena udaljenih metastaza (“M”)

• MX: Udaljene metastaze nisu procijenjene.
• M0: Nema udaljenih metastaza.
• M1: Udaljene metastaze su prisutne.
  • M1a: Rak prostate se proširio i na limfne čvorove izvan regionalnih.
  • M1b: Rak se proširio na kosti.
  • M1c: Rak se proširio na druge organe (bez obzira na zahvaćenost kostiju).

Mogućnosti liječenja raka prostate

Kod donošenja odluke o načinu liječenja svakog pojedinog pacijenta, liječnici kategoriziraju karcinom prostate kao organ-ograničenu bolest (rak lokaliziran u prostati), lokalno uznapredovalu bolest (veliki tumor prostate ili onaj koji se proširio samo lokalno) ili metastatsku bolest (rak se proširio jako na susjedne organe ili je dao presadnice na udaljene organe).

Mogućnosti za liječenje organ-ograničenog raka prostate ili lokalno uznapredovalog raka prostate obično uključuju operaciju, zračenje, hormonsku terapija, krioterapiju, kombinacije nekih od tih tretmana, ili čekanje.

Lijek za izlječenje od metastatskog karcinoma prostate, nažalost, još nije poznat. Metode liječenja metastatskog karcinoma prostate, koji uključuju hormonsku terapiju i kemoterapiju, samo su palijativna mjera ( usporavanje rasta tumora u ublažavanje simptoma).

Što je kirurško liječenje raka prostate?

Kirurško liječenje raka prostate podrazumijeva radikalnu prostatektomiju, što je uklanjanje cijele prostate. Osim cijele prostate uklanjaju se sjemeni mjehurići i ampula od „vas deferens“, a mjehur se spaja s uretrom kako bi se omogućilo slobodno mokrenje.

Radikalna prostatektomija je najčešći način liječenja organ-ograničenog ili lokaliziranog raka prostate u SAD-u. Ova operacija se trenutno izvodi u oko 36 % bolesnika s organ-ograničenim (lokaliziranim) rakom prostate. Potencijalne komplikacije radikalne prostatektomije uključuju rizik od anestezije, lokalno krvarenje, impotenciju (gubitak spolne funkcije) u 30 % – 70 % bolesnika, i inkontinenciju (gubitak kontrole mokrenja) u 3 % -10 % bolesnika. Navedene su komplikacije danas rijeđe zahvaljujući novim poboljšanim kirurški i anesteziološkim tehnikama. Uvođenje tehnike „poštede živca“ kod prostatektomije doprinijelo je smanjenju učestalosti impotencije i inkontinencije.

Radikalna prostatektomija može se obavljati kao otvorena operacija, laparoskopska operacija ili kao robotska kirurgija (radikalna prostatektomija uz pomoć robota).

Ako se nakon tretmana dogodi, impotencija se može liječiti sildenafil (Viagra) tabletama, injekcijama lijekova kao što su alprostadil (Caverject) u penis, različitim uređajima kako bi se napumpao i ukrutio penis, ili protezom penisa (umjetni penis ).

Inkontinencija nakon liječenja često se poboljšava s vremenom, uz pomoć posebnih vježbi, te lijekovima za poboljšanje kontrole mokrenja. Ponekad, međutim, inkontinencija zahtijeva implantaciju umjetnog sfinktera oko uretre. Umjetni sfinkter se sastoji od mišića ili drugih materijala i dizajniran je za kontrolu protoka urina kroz mokraćnu cijev.

Zračenje raka prostate?

Cilj radioterapije je oštećenje stanice raka i zaustavljanje njihovog rasta ili ubijanje stanica raka. To je moguće zato što se stanice raka brzo dijele i uslijed toga su osjetljivije na zračenje nego susjedne zdrave, odnosno normalne stanice. Klinička ispitivanja su pokazala da je stopa desetogodišnjeg preživljenja nakon liječenja lokaliziranog raka prostate zračenjem usporediva s onom kod radikalne prostatektomije. Inkontinencija i impotencija mogu se pojaviti kao komplikacija zračenja, kao i kod operacije, iako možda rjeđe nego kod operacije.

Radioterapija se može primijeniti kao vanjski snop zračenja tijekom šest ili sedam tjedana ili kao implantat radioaktivnih zrnaca (brahiterapija) izravno u prostatu. Kod zračenja vanjskim snopom, visokoenergetske X-zrake usmjeravaju se na tumor i prostor koji ga neposredno okružuje. Kod brahiterapije, radioaktivna zrnca su kroz igle umetnuta u prostatu pod vodstvom transrektalnog ultrazvuka. „Brahi“ na grčkom jezik uznači „kratak“. Pojam brahiterapija stoga se odnosi na liječenje (zračenjem) izravno u tumor ili na kratkoj udaljenosti od raka. Teorijska prednost brahiterapije nad vanjskim snopom zračenja je da isporučuje energiju zračenja izravno u tkivo prostate što bi trebalo minimalizirati oštećenje okolnog tkiva i organa.

Potencijalni nedostaci zračenja su prolazno oticanje prostate koje može uzrokovati opstrukciju protoka urina i povećanje simptoma koji su možda već prisutni zbog povećane prostate. Nuspojave vanjskog snopa zračenja uključuju i oštećenje kože u području gdje snop zračenja prolazi kroz kožu. I jedan i drugi oblik zračenja mogu uzrokovati jaki umor, proljev, i učestalo mokrenje. Ovi učinci su gotovo uvijek privremeni. Međutim, postoji zabrinutost zbog dugoročnih učinaka zračenja. Iako još nema posve sigurnih dokaza, neke studije su pokazale da postoje veći izgledi za razvoj raka mjehura ili rektuma mnogo godina nakon zračenja raka prostate. Iako se operacija može obaviti i u slučaju kad se zračenjem ne može izliječiti rak prostate („salvage“ radikalna prostatektomija ili prostatektomija spašavanja), takav zahvat je opterećen s više kirurških komplikacija koje uključuju impotenciju i inkontinenciju.

Medikamentozno liječenje raka prostate

Muški (androgeni) hormon zove se testosteron. Ona stimulira rast stanica raka prostate. Ideja svih hormonskih tretmana je smanjiti utjecaj testosterona na rast stanica raka prostate. Testosteron normalno proizvede testisi kao odgovor na stimulaciju hormonom koji se zove LH-RH. Ovaj hormon dolazi iz kontrolne žlijezde u mozgu koja se zove hipofiza i putuje krvotokom u testise te ih stimulira na proizvodnju i otpuštanje testosterona.

Hormonalni tretman koji se zove androgena deprivacije (lišavanje prostate testosterona), može se provesti kirurški ili lijekovima. Kirurški tretman uključuje uklanjanje testisa, izvora testosterona, operacijom koja se zove orhiectomija ili kastracija. Medikamentozno liječenje uključuje primjenu jednog ili dvije vrste lijekova.

Jedan tip lijekova nazivaju se LH-RH agonisti. Oni rade po principu natjecanja s vlastitim tjelesnim LH-RH. Ovi lijekovi inhibiraju vremensko oslobađanje LH-RH iz mozga. Druga vrsta lijekova nazivaju se anti-androgeni, što znači da ti lijekovi djeluju protiv muškog hormona. To jest, oni blokiraju učinak testosterona na stanice prostate.

Danas većina muškaraca bira medikamentozno liječenje, prije svega zato što kirurška kastracije dovodi do neugodnih kozmetičkih i psihičkih posljedica. Međutim, učinkovitost i nuspojave medicinskih hormonskih tretmana u odnosu na kirurško kastriranje su vrlo slični.. Neki tumori prostate, međutim, ne reagiraju na ovaj oblik liječenja. Ovakvi tumori se nazivaju androgen-neovisni karcinomi prostate. Glavne nuspojave svih tih hormonskih tretmana (to jest, nuspojave androgene deprivacije) su povećane grudi (ginekomastija), koje su često otečene, napadaji vrućine i nemoć.

LH-RH agonisti, leuprolid (Lupron) ili goserelin (Zoladex), daju se u liječničkoj ordinaciji kao mjesečne injekcije. Anti-androgeni lijekovi, flutamid (Eulexin) ili bicalutamide (Casodex), uzimaju se kao kapsule koje se koriste najčešće u kombinaciji s LH-RH agonistima. LH-RH agonisti su često učinkoviti i sami. Anti-androgeni lijekovi se dodaju, međutim, ako rak napreduje unatoč korištenju LH-RH agonista. Hormonska terapija može imati učinka i u kombinaciji sa zračenjem. Trenutni dokazi upućuju na to da hormonska terapija povećava terapeutski učinak zračenja.

Općenito, medikamentozno liječenje je rezervirano za pojedince koji imaju uznapredovali rak prostate s lokalnim širenjem ili metastazama. Ponekad i muškarci s lokaliziranim rakom prostate budu liječeni hormonskom terapijom, jer zbog drugih ozbiljnih zdravstvenih problema ili jednostavno zato što ne žele ne budu podvrgnuti kirurškom liječenju ili zračenju. Hormonsko liječenje se provodi u manje od 10% muškaraca s lokaliziranim rakom prostate. Namjera hormonske terapija obično je palijativna. To znači da je cilj terapije samo kontrola raka, a ne izlječenje.

Krioterapija raka prostate

Krioterapija je jedan od novijih tretmana koji se primjenjuje u ranoj fazi raka prostate. Ovaj tretman ubija stanice raka smrzavanjem. Smrzavanje se postiže umetanjem tekućine koja ima efekt smrzavanja (na primjer, tekući dušik ili argon) preko igle direktno u prostatu. Postupak se provodi pod kontrolom ultrazvučne slike.

Trenutno se krioterapija preporučuje za bolesnike s lokalno uznapredovalim rakom prostate koji, iz bilo kojeg razloga, nisu kandidati za indicirane oblike liječenja. Krioterapija se i dalje proučava kako bi se utvrdilo koji drugi bolesnici mogu imati koristi od ovog tretmana. Potencijalne nuspojave ovog liječenja uključuju oštećenja uretre i mjehura. To može uzrokovati oštećenje i opstrukciju uretre, stvaranje fistula kroz koje curi mokraća (fistula je inače nenormalni komunikacijski „tunel“ između organa i dijelova tijela koji inače nisu u neposrednoj komunikaciji) ili može uzrokovati ozbiljne infekcije.

Kemoterapija raka prostate

Kemoterapeutici su antitumorski lijekovi. Koriste se za liječenje uznapredovalog hormon-otpornog raka prostate kao palijativna terapija (za ublažavanje simptoma). Kemoterapija se obično ne koristi kod lokaliziranog ili lokalno uznapredovalog raka prostate, jer je u tim slučajevima liječenje moguće i drugim metodama. Trenutno, kemoterapija se koristi samo kod metastatskih karcinoma prostate koji nisu odgovorili na prethodne tretmane.

Češće nuspojave kemoterapije uključuju slabost, mučninu, gubitak kose i supresiju koštane srži. Supresija koštane srži, pak, može smanjiti broj crvenih krvnih stanica (uzrok anemije), bijelih krvnih stanice (što dovodi do veće sklonosti infekcijama) i trombocita (što povećava sklonost krvarenju).

Koje su razlike između hormonske terapije i kemoterapije?

Ako je rak prostate hormon-osjetljiv, hormonska terapija je terapija izbora. Kada rak prostate postane otporan na hormonsku terapiju, jedina potencijalno učinkovita terapija je kemoterapija. Kemoterapija se, dakle, koristi uglavnom kod uznapredovalog raka prostate kada zakaže hormonska terapija. Kad rak prostate postane rezistentan na hormonsku terapiju znači da je postao agresivniji, tako da je prognoza bolesti značajno lošija.

Ostali čimbenici koje treba uzeti u obzir u odabiru tretmana uključuju dob, opće zdravlje, sklonost pojedinca te Gleason skor i stadij raka. Rezultati PSA testa ponekad, također, mogu pomoći pri izboru terapije. Na primjer, granična vrijednost PSA (4-10) kod dokazanog raka prostate sugerira da je rak ograničen na žlijezdu. Ako i drugi nalazi ukazuju na organ-ograničeni tumor, terapija izbora je operativni zahvat ili eventualno zračenje. Nasuprot tome, vrlo visoke vrijednosti PSA (na primjer, više od 30 ili 40) ukazuju na vrlo visoku vjerojatnost metastaza. Ako se metastaze potvrde, mogućnosti liječenja će biti ograničene na hormonalnu terapiju ili kemoterapiju.

Koji se biljni preparati ili druge alternativne medote koriste kod raka prostate?

Alternativna medicina uključuje neke ne-tradicionalne tretmane kao bilje, dijetetske dodatke i akupunkturu. Glavni problem s većinom biljnih pripravaka jest da njihov sastav nije standardiziran. Osim toga, način na koji biljni preparati djeluju i njihove dugoročne nuspojave obično nisu poznati. Trenutno nema dokaza da ti lijekovi imaju bilo kakve terapeutske koristi kod karcinoma prostate koji su postali otporni na konvencionalne tretmane.

Aktivan nadzor raka prostate

Aktivni nadzor znači da se pacijent samo prati i pri tome ničim ne liječi. Takav bolesnik obično ima manje agresivan rak, male veličine, lokalizirani tumora i bez simptoma. Ovakav pristup temelji se na pretpostavci da je većina ranih karcinoma prostate sporo rastućih i ostat će ograničeni na prostatu jako puno vremena. To znači da je u odabranih bolesnika moguće odgoditi konačni tretman za mnogo godina ili ga potpuno izbjeći te tako izbjeći i nuspojave povezane s liječenjem kao što su operacija ili zračenje. Važno je, međutim, da iako aktivni nadzor ne uključuje stvarno liječenje, bolesnika i dalje treba strogo i često kontrolirati i nadzirati. Praćenje uključuje česte posjete liječniku, možda svaka tri mjeseca do šest mjeseci, pitanja o novim ili pogoršanju već prisutnih simptoma, digito-rektalni pregled radi procjene stanja u prostati, kontrole vrijednosti PSA i slikovne metode pregleda radi procjene proširenosti bolesti u ostatku tijela.

Većina stručnjaka također preporučuje obavljanje konfirmacijske biopsije prostate kako bi se potvrdilo da se doista radi o malom volumenu raka. Kontrolna biopsija prostate potrebna je svake godine kako bi se na vrijeme otkrilo povećanje volumena raka i Gleason stupanj raka. Kao što je ranije spomenuto, Gleason skor je mjera agresivnosti tumora i povećanje ove vrijednosti može ukazati na potrebu liječenja raka drugim sredstvima. Ako dobiveni anamnestički podaci i nalazi učinjenih pretraga ukažu na povećanje raka, aktivni nadzor se prekida. Započinje se aktivno liječenje, najčešće radioterapijom ili kirurški.

Aktivni nadzor se razlikuje od opservacije. Opservacija znači praćenje bolesnika bez ispitivanja ili biopsije, te ih se liječi tek kada se pojave simptomi. Ovakav pristup rezerviran je za ljude koji imaju očekivano trajanje života 10 godina ili manje. Opservacija ima smisla za organ-ograničeni (lokalizirani) karcinom prostate u muškaraca koji su starije životne dobi, te u ljudi koji su oboljeli od drugih ozbiljnih bolesti, kao što su srčani ili plućni bolesnici, osobe sa slabo kontroliranim visokim krvnim tlakom, dijabetičari, oboljeli od AIDS-a ili drugih oblika raka.

Može li se rak prostate spriječiti?

Nema posebne mjere za koju se zna da može pouzdano spriječi razvoj raka prostate. Trenutno možemo samo ranim dijagnosticiranjem rano otkriti rak prostate, spriječiti njegovo širenje izvan prostate i zatim pokušati izliječiti bolest.

Rana dijagnoza može se postići probirom ljudi koji su visokorizični za rak prostate i to mjerenjem vrijednosti PSA u serumu i digito-rektalnim pregledom. Svrha probira ili „screeninga“ je otkriti rano, maleni, ili čak mikroskopski vidljivi rak koji je ograničen na prostatu. Rano liječenje malignih bolesti može zaustaviti rast, spriječiti širenje, a možda i izliječiti rak.

Na temelju nekih istraživanja u životinja i ljudi, određene prehrambene mjere čini se da mogu spriječiti napredovanje raka prostate. Na primjer, prehrana s niskim udjelom masnoća, posebno izbjegavanje crvenog mesa, mogla bi usporiti rast tumora prostate. Sojini proizvodi, koji djeluju po principu smanjenja količine testosterona u krvi, također mogu spriječiti rast tumora prostate. Konačno, neke studije pokazuju da proizvodi od rajčica (likopeni), mineral selen i vitamin E mogu usporiti rast tumora prostate.

Nedavna istraživanja su pokazala da neki lijekovi (finasterid [propecia] i dutasteride [avodart]) smanjenju šanse za dobivanje raka prostate kada se uzimaju duže vrijeme. Ovi lijekovi se trenutno koriste za smanjenje veličine prostate i olakšavanje simptoma povezanih s benignim povećanjem prostate.

Što će biti u budućnosti terapija raka prostate?

Ključ za liječenje raka prostate u konačnici će biti u boljem razumijevanja genetske osnove ove bolesti. Znanstvena istraživanja su usmjerena na identificiranje i izolaciju gena ili skupine gena koji su odgovorni za rak prostate. Znanstvenici će u konačnici pokušati blokirati ili promijeniti zahvaćenih gene kako bi se spriječila bolest ili izmijenio tijek bolesti.

Nedavno je FDA odobrila cjepivo protiv raka prostate koje se zove sipuleucel-T (Provenge), a namjenjeno je bolesnicima u poodmakloj fazi raka prostate. Iako su klinička iskustva s ovim cjepivom ograničena, pokazalo se da dolazi do poboljšanja preživljenja u bolesnika s rakom koji je postao otporan na hormone. Ovaj tretman uključuje uzimanje bolesnikovih vlastitih bijelih krvnih stanica i uz pomoć lijeka ih se trenira da aktivnije napadaju stanice raka. Nakon toga ih se vraća natrag u bolesnikov organizam. Na ovakav način uništavaju se stanice raka dok zdrave stanice ostaju neozlijeđene.

Drugo područje istraživanja je pokušaj uvođenja poštedne terapije raka prostate po uzoru na liječenje raka dojke koji često uključuje samo “lumpektomiju” ( uklanjanje samo tumora, bez uklanjanja cijelog organa) kao temeljni oblik liječenje. To uključuje liječenje samo onog dijela prostate koji je zahvaćen rakom. Pri tome se koriste metode kao što su krioterapija (smrzavanje), HIFU (grijanje) i brahiterapija (implantacija radioaktivnih sitnih kuglica).

Tu su i nastojanja da se otkriju i u kliničku praksu uvedu bolje metode prikaza prostate i otkrivanja raka u njoj kao i širenja u ostatak tijela. Novije tehnike kao što su MRS ( magnetska rezonancija sa spektroskopijom), PET ( pozitronska emisijska tomografija ) i neke molekulske slikovne ili „imaging“ tehnike obećavajuće su u tom pogledu.